Bijeljina je grad i središte istoimene općine u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Površina općine je 734 km2, a ukupni broj stanovnika iznosi otprilike 105.000. Grad je historijsko središte Semberije. Kao plodan ravničarski grad čini jedan od centara za proizvodnju i trgovinu hranom.
Bijeljina se prvi put spominje 1446. godine. Od Zvornika je kroz Bijeljinu prolazio srednjovjekovni put koji je išao za Mačvu, Mitrovicu i Hok. Franjevački samostan Svete Marije, u poljima, u okolini Bijeljine spominje se 1514. godine. Tom razdoblju pripadaju trinaest stećaka, od kojih su dva dekorisana, a na četiri se nalaze fragmentarno čitljivi napisi. U zaseoku Mitrovićima, selo Gornji Dragaljevac, na dva lokaliteta nalaze se tri stećka, od kojih je jedan ukrašen motivima biljne stilizacije i predstavom životinje i prenijet na zgradu dragaljevačke osnovne škole. U osmanskom dobu, župa Bijeljina pripada nahiji Koraj. Kao sjedište kadiluka pominje se 1634. godine. Za vrijeme austro-ugarske okupacije i u ratu 1876. godine, grad je veoma nastradao.
Od islamskih sakralnih objekata, posebno se ističe Sultan Sulejmanova ili Atik džamija, zanimljiva po tome što njena munara ima dva šerefeta. Sagrađena je na temeljima starije, prije 1566. godine sagrađene istoimene džamije, koja je bila teško oštećena u napadu austrijske vojske 1716. godine i sve do 1739. godine je korištena kao crkva. Nakon obnove, 1893. godine spada među ljepše i prostranije sakralne islamske građevine u BiH. Muhamed Nedžihi-pašina džamija sagrađena je 1839/1840. Manji objekt sa drvenom munarom, Salihbegovića džamija, potiče iz 1875/76 godine. Hrpića džamija ima kamenu munaru.
Od piravoslavnih sakralnih objekata, posebno se ističe Pravoslavni manasttir sa crkvom Svete Trojice (Manastir Tavna), nalazi se na izvoru rječice Tavne, 18 km od Bijeljine.
Bijeljina, grad u Semberiji, spominje se prvi put u vrijeme Osmanskog carstva 1634. godine kao sjedište kadiluka. Evlija Čelebija je ostavio zapis: "Kasaba Bijeljina je vojvodaluk (i) pašin domen (hass) na teritoriju zvorničkog sandžaka (...) Ta kasaba nalazi se na vrlo plodnom i žitorodnom velikom polju koje obiluje travom i vodom. Ona ima pet mahala, sa pet stotina lijepih, daskom pokrivenih kuća, prizemnih i na sprat. U svakoj kući ima živa voda. U baščama na hiljade divnih ptičijih melodija osvježavaju ljudsku dušu i okrjepljuje čovječije zdravlje. Od svih dobrih kuća je veliki odžak Alipaše Čengića, koji je pokriven rubinskim i crvenim crijepom. To je dobar dvor (...) tako da mu u svoj Bosni nema ravna. U blizini tog saraja nalazi se jedan gaj u kome se ogromna stabla uzdižu do neba (...) Klima je prijatna i tu ima svakovrsnog voća koje je na glasu." Bijeljinsko utvrđenje sastojalo se od sarampova - hendeka, odnosno rova sa palisadama (parmakluk) oko kamenih objekata: džamije sultana Sulejmana II i hamama koji je bio kraj džamije. Osim toga, tu su bile i dvije spahijske kule nastale u 17. stoljeću. Austrijanci su u septembru 1716. godine napali Bijeljinu, čiji su stanovnici pružili jak otpor. Kako nisu imali tvrđave, branili su se iz džamije i hamama koji su bili ozidani od tesanog kamena. Neprijatelj je topovima znatno oštetio obje te zgrade. A jednu je spahijsku kulu lagumom djelomično razorio, a drugu oštetio.Bijeljina je tada pala pod vlast Austrije, koja je grad napustila tek 1739. godine, poslije još jednog austro-osmanskog rata. Poslije ponovnog uspostavljanja osmanske vlasti u Bijeljini opet nije bio sagrađen utvrđeni grad nego je onaj sarampov obnovljen. Takav je sarampov bio i u Janji. Za vrijeme osmanske uprave Bijeljina je bila poznata po velikom broju trgovaca i obrtnika raznih specijalnosti. Godine 1868.Bijeljina je spojena telegrafskom žicom sa Tuzlom i Sarajevom. Bijeljinu su u vrijeme srpsko-osmanskog rata 1876/1877. opsjedale jedinice srbijanske drinske vojske. Ta drinska vojska (20.000 pripadnika) najprije je zauzela Mali Zvornik i Sakar, a zatim je preko Bujuklića ade prešla na ovu stranu i napala Bijeljinu. Zahvaljujući jakom otporu i dobroj organizaciji Bošnjaka i osmanske vojske, srbijanske jedinice pretrpjele su gubitke i morale su se povući neobavljena posla.
izvor: wikipedia Bijeljina, grad u Semberiji, spominje se prvi put u vrijeme Osmanskog carstva 1634. godine kao sjedište kadiluka. Evlija Čelebija je ostavio zapis: "Kasaba Bijeljina je vojvodaluk (i) pašin domen (hass) na teritoriju zvorničkog sandžaka (...) Ta kasaba nalazi se na vrlo plodnom i žitorodnom velikom polju koje obiluje travom i vodom. Ona ima pet mahala, sa pet stotina lijepih, daskom pokrivenih kuća, prizemnih i na sprat. U svakoj kući ima živa voda. U baščama na hiljade divnih ptičijih melodija osvježavaju ljudsku dušu i okrjepljuje čovječije zdravlje. Od svih dobrih kuća je veliki odžak Alipaše Čengića, koji je pokriven rubinskim i crvenim crijepom. To je dobar dvor (...) tako da mu u svoj Bosni nema ravna. U blizini tog saraja nalazi se jedan gaj u kome se ogromna stabla uzdižu do neba (...) Klima je prijatna i tu ima svakovrsnog voća koje je na glasu." Bijeljinsko utvrđenje sastojalo se od sarampova - hendeka, odnosno rova sa palisadama (parmakluk) oko kamenih objekata: džamije sultana Sulejmana II i hamama koji je bio kraj džamije. Osim toga, tu su bile i dvije spahijske kule nastale u 17. stoljeću. Austrijanci su u septembru 1716. godine napali Bijeljinu, čiji su stanovnici pružili jak otpor. Kako nisu imali tvrđave, branili su se iz džamije i hamama koji su bili ozidani od tesanog kamena. Neprijatelj je topovima znatno oštetio obje te zgrade. A jednu je spahijsku kulu lagumom djelomično razorio, a drugu oštetio.Bijeljina je tada pala pod vlast Austrije, koja je grad napustila tek 1739. godine, poslije još jednog austro-osmanskog rata. Poslije ponovnog uspostavljanja osmanske vlasti u Bijeljini opet nije bio sagrađen utvrđeni grad nego je onaj sarampov obnovljen. Takav je sarampov bio i u Janji. Za vrijeme osmanske uprave Bijeljina je bila poznata po velikom broju trgovaca i obrtnika raznih specijalnosti. Godine 1868.Bijeljina je spojena telegrafskom žicom sa Tuzlom i Sarajevom. Bijeljinu su u vrijeme srpsko-osmanskog rata 1876/1877. opsjedale jedinice srbijanske drinske vojske. Ta drinska vojska (20.000 pripadnika) najprije je zauzela Mali Zvornik i Sakar, a zatim je preko Bujuklića ade prešla na ovu stranu i napala Bijeljinu. Zahvaljujući jakom otporu i dobroj organizaciji Bošnjaka i osmanske vojske, srbijanske jedinice pretrpjele su gubitke i morale su se povući neobavljena posla.
I tako udari brat na brat i ovaj drugi se naljuti i rece "nisam ti ja vise brat, sad sam bosnjak" opsss, malo mi se zamutila ova istorija, izgleda da se ovaj drugi naljutio tek devedesetih.
OdgovoriIzbrišiI tako udari brat na brat i ovaj drugi se naljuti i rece "nisam ti ja vise brat, sad sam bosnjak" opsss, malo mi se zamutila ova istorija, izgleda da se ovaj drugi naljutio tek devedesetih.
OdgovoriIzbriši